ANTOLOGIJA TEKSTOVA
JUGOSLOVENSKE ZABAVNE MUZIKE
1954 - 1991.
Samostalno izdanje
Strana: 258
Recenzent: Borislav Somrak
Knjigu možete besplato preuzeti sa linka:
http://en.calameo.com/accounts/294779
Izbor sadrži 202 teksta; autori:
Ismet Arnautalić * Duško Arsenijević * Momčilo Bajagić * Đorđe Balašević * Mišo Bartulica * Toma Bebić * Boris Bele * Filip Beli * Goran Bregović * Dragutin Britvić * Dušan Velkaverh * Alka Vuica * Svetislav Vuković * Zoran Vulović * B. Gaudio * Ivan Glišić * Mirko Glišić * Srđan Gojković * Zvonimir Golob * M. Danon * Arsen Dedić * Vlado Dijak * Miroslav Drljača * Borisav Đorđević * Miomir Đukić * Valerijan Žujo * Tomislav Zuppa * Ivan Ivanji * Miodrag Jevremović * Dragi Jelić * Zdenko Jelčić * Krste Juras * Ivica Kasumović * Enes Kišević * Kornelije Kovač * Spomenka Kovač * Miroslav Košuta * Mario Kinel * Aleksandar Korać * Ivica Krajač * H. Krstovski * Bruno Langer * Zoran Lesandrić * Đorđe Marjanović * Srđan Marjanović * Zoran Milosavljević * Milan Mladenović * Kemal Monteno * Duško Mucalo * V. Nedanoski * Aleksandar Nećak * Nenad Ninčević * Đorđe Novković * Boško Obradović * Luko Paljetak * Maja Perfiljeva * Žarko Petrović * Zoran Predin * Zvonimir Pupačić * Antonije Pušić * Rade Radivojević * S. Radosavljević * Nenad Radulović * Laza Ristovski * Ivica Rorić * Zdenko Runjić * Anja Rupel * Željko Sabol * Dženan Salković * Petar Sam / Đorđe Debač * Krunoslav Slabinac * Davor Slaming * Margita Stefanović * B. Stefanovski * Vlatko Stefanovski * Jovan Stojiljković * Jurislav Stublić * Davor Sučić * Adolf Topić * Duško Trifunović * Miro Ungar * Jakša Fiamengo * Robert Funčić * Rašid Hadrović * Husein Hasanefendić * Alija Hafizović * Nikka Car * Aleksandar Cvetković * Borut Činč * Andrej Šifrer * Miladin Šobić * Branimir Štulić
Uz antologiju „BEZ AKORDA“ Radiše Dragićevića
Napisati osvrt uz knjigu nije isto što i pisati vlastitu knjigu: sada govorimo o tuđem radu, na brisanom prostoru nepromjenjivosti ponuđenog, već javnog djela, u njegovom motivu, poruci, posljedici... Govorimo bez mogućnosti spasonosnog bijega, pod okrilje opravdanja vlastitom umjetničkom slobodom, kako to biva kad pišemo vlastitu knjigu. Rad srpskog književnika Radiše Dragićevića upoznao sam hirom sudbine, ako je moguće ikako povezati u logičan odnos hir i sudbinu; dijelile su nas daljine, ne toliko zamljopisne, jer od Zagreba do Bora i lastavica preleti za augustovskih vedrina... Već daljine istaložene, ubilježene u čitanke povijesti, one zaraslih tračnica obustavljenih putovanja, tolikih tuđih a odbačenih prijateljstava. No kako to već biva s vjetrovima visina, u plavilima nad nama nema granica, i tako sam, zaslugom naraslog ljudskog znanja (a u njemu nam je nada), putem Interneta upoznao rad ovog vrsnog pisca, svjedoka i kroničara vremena Srbije koje ga je zapalo – čitajući Dragićevićevu „Knjigu o nama“ uvjerio sam se s koliko topline odolijeva oporosti povijesti u kojoj, i on, mora živjeti. Uz nas tolike pisce i književnike, nažalost i one već ugašene, koji nisu izdržali, sleđeni pod udarima nečovječnih košava, ili bura, svejedno.
Antologija tekstova jugoslovenske zabavne muzike na tragu je dosadašnjeg narativno-kroničarskog, temeljno lirskog Dragićevićevog opredjeljenja. No time još ne saznajemo ono što nas zanima: kada sam čitao predložak knjige, iskreno sam se pitao s kojim motivom autor prikupi toliku dokumentarnost? Zahtijevalo je truda, velikog truda, da se pronađe i objedini više od dvije stotine tekstova pjesama, imena autora, izvođača, festivala, godine prvog izvođenja... S kojim motivom Dragićević pristupa radu na ovoj antologiji, sumnjivog naslova „Bez akorda“, i nastavlja na tom radu, siguran sam – posve svjestan da ne piše tek kenotaf jednom propalom vremenu, odbačenom i prezrenom ljudskom stanju koje nas je, sve, dovelo tek do suza?! Zar naše uspomene, nas koji smo dovoljno stari da pamtimo vremena nota o kojima ovdje govorimo, ne zahtijevaju pravo na svoj mir, da ih ipak – ne budimo? A Dragićević ih svojom knjigom budi. Tako pisati, provokativno je. No očito, ne ka buđenju nostalgije, u tom slučaju „Bez akorda“ bila bi jeftin uradak. Profinjenost ponuđene knjige upravo je u postavljanju razmeđe, između namjerno hladnog taksativnog redanja tekstova naslova, nekada rado slušanih melodija. Bez autorovih popratnih komentara. Bez strukturiranja u kakav jasno određen kronološki slijed, bilo kakav slijed – čak i to Dragićević jednostavno neće učiniti. S druge strane ove provokacije bijele se neispisani listovi, koje čitatelj mora sam ispisati: svoje opredjeljenje o jugoslavenskoj stvarnosti, dio koje su bili i tekstovi iz antologije; opredjeljenje o svom osjećanju prilikom listanja knjige: patimo li još? Uz poneki upravo pročitan stih, onaj uz koji smo voljeli neku djevojku, a vi, danas šarmantne dame, nekog svog dječaka... Eto priznajem, kriv sam: „April u Beogradu“ Kornelija Kovača, i moja Irena, dok Vardar šumi kroz noć i šetamo polako (ja u uniformi), ka hotelu blizu željezničke stanice...
...Ali čitatelj će se morati opredijeliti i o rafalima, paljevinama, pohodu ludila od Vardara pa do Triglava; o zmiji u majčinskim njedrima koja nas je sve ujela, rekao bih podjednako razorno i podjednako pravedno, jer to su bili naši izbori, a češće jadno odustajanje od izbora, pristajanjem uz one tuđe. Kad zaklopi antologiju, čitatelj će morati, s uzdahom nadam se, priznati i lepezu raznovrsnih žaljenja. I muku, jer mu je sada, nakon čitanja, samo teže a ne lakše, možda i zato što je već 2010. godina – kako nam je uspjelo upropastiti toliko vremena?! Poželjno bi bilo da, kao posljednje, čitatelj osjeti i olakšanje, kako to biva nakon nekih pogreba, jer ona nas nije voljela, Jugoslavija, ne onako kako smo mi voljeli nju (dobar naslov za šlager). To i jest problem s neuzvraćenim ljubavima, naročito ka ženama: sjete se da smo ih voljeli tek kad smo odavna nedostupni, ili beznadno matori. Zato Dragićevićeva antologija „Bez akorda“ ne može, i ne smije biti drugačijom, ne za motiv koji sam joj, nadam se, raskrinkao, unatoč autorovom uostalom neuspjelom distanciranju od vlastite topline, u namjeri da motiv sakrije u golo nizanje tekstova. Knjiga otvara pomalo žalostan diskurs, u dijaloškoj mogućnosti da se kroz prisjećanje preispitujemo, u antinomičnosti onoga što smo, kolektivnim, nekada bili, i onoga što smo kolektivnim danas; ali iskreno tek kao fragmenti, odlomci, možda krhotine ali ne i razlomci, naših ipak zasebnosti, osobnih mikro-stvarnosti koje eto traju, kako god umiju. I koliko god to negirali, tako čine ipak na razvalini, fenomena koji ne mogu a da ne stavim pod navodnike, jugoslavenske „stvarnosti“. Opomena, neispisana riječima u Dragićevićevoj antologiji „Bez akorda“, ali knjigom i te kako nepovratno i ozbiljno izrečena, jest u sabranoj zbirci navodnika, o mogućnosti da svaka stvarnost lako može dobiti svoje vlastite navodnike. Ili potrajati, u ljepoti izbora da, ipak, volimo.
Konac djelo krasi, a naslov je i proslov. Stoga ne odoljeh poručiti autoru da mu je uzalud bilo, sav trud da svoj motiv prikrije: eno ga jasnog u naslovu knjige, „Bez akorda“, koji je ostao neodsviran.
Eto, dobili smo još jednu blagu knjigu iz radionice Radiše Dragićevića, koju uvečer možemo prelistati, uz glazbu s radija, naravno. I potom je vratiti na njeno sigurno mjesto na polici, već ispisanih stranica leksikona jugoslavenske mitologije, s koje neće započeti nikakav rat – takav je izbor te police. Pa potom, još koji trenutak, poslušati kasnu glazbu.
U Zagrebu, 13. 3. 2010. Borislav Somrak